Klub HDPIO, Zagreb, Ilica 42, 24.02.2009. godine
Hrvatsko društvo za promicanje informatičkog obrazovanja (HDPIO) i Naklada MEDIJSKA ISTRAŽIVANJA
Predstavljanje knjige
Simon Cottle
INFORMACIJE, ODNOSI S JAVNOŠĆU I MOĆ
Predstavljanje je održano u utorak, 24. veljače 2009. godine u 18 sati, u novootvorenom prostoru Kluba HDPIO – Ilica 42 u dvorištu
Na predstavljanju knjige su govorili:
doc. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar (urednica hrvatskog izdanja)
prof. dr. sc. Stjepan Malović (recenzent knjige)
prof. dr. sc. Nenad Prelog (recenzent knjige)
dr. sc. Božo Skoko (predavač odnosa s javnošću na FPZ)
.........................................................................................
INFORMACIJE, ODNOSI S JAVNOŠĆU I MOĆ
Uredio Simon Cottle
Sadržaj
PRVI DIO Uvod
1) Informacije, odnosi s javnošću i moć: ocrtavanje područja (Simon Cottle)
DRUGI DIO Promocijsko vrijeme: rast odnosa s javnošću
2) Odnosi s javnošću i izvori informacija (Aeron Davis)
TREĆI DIO Djelokrug izvora: dominantni interesi
3) 'Dobar dan za zaboravljanje loših vijesti?': novinari, izvori i ambalažiranje politike )Bob Franklin)
4) Novinarstvo pod paljbom: izvještavanje o ratu i međunarodnim krizama (Philip M. Taylor)
5) Model političkog natjecanja (Gadi Wolfsfeld)
ČETVRTI DIO Djelokrug izvora: izazivači
6) Nevladine udruge i mediji (David Deacon)
7) Ekološki aktivizam i mediji (Alison Anderson)
PETI DIO Medijatizirana reprezentacija i sudjelovanje
8) Tabloidizirana televizija i kultura vijesti: pristup i predstavljanje (John Lange)
9) TV novinarstvo i prosuđujuća demokracija: posredovanje komunikacijske akcije (Simon Cottle)
Literatura
Kazalo pojmova
Iz uvodnog teksta Simona Cottlea
Knjiga Informacije, odnosi s javnošću i moć strukturirana je u pet glavnih dijelova, svaki od kojih doprinosi ukupnom tematskom pristupu izdanja. Promocijsko vrijeme: Rast odnosa s javnošću, upozorava čitatelja na područje odnosa s javnošću i kako je rast odnosa s javnošću posljednjih godina eksponencijalan. Poglavlje, 'Odnosi s javnošću i izvori informacija' Aerona Davisa , ocrtava uspon odnosa s javnošću u Britaniji i potom teoretizira o njegovom učinku na međudjelovanje medija i izvora te praksu proizvodnje vijesti. Davis primjećuje da je veliki broj organizacija usvojio odnose s javnošću kao sredstvo postizanja određenih ciljeva kroz medijsko praćenje. Istodobno, medijske institucije su ograničene tješnjim budžetima i zbog toga postaju sve više ovisne o informacijama dobivenim od vanjskih izvora. Ta dva trenda rezultirala su iznenadnim rastom profesionalnog sektora odnosa s javnošću i promjenama obrazaca pristupanja izvorima. Davis stoga propituje jesu li odnosi s javnošću samo sredstvo kojim institucionalne i korporativne organizacije upravljaju kako bi osigurale prednost pristupa medijima, ili opisane promjene zaista predstavljaju novo sredstvo koje i neslužbenim izvorima omogućava pristup medijima.
Djelokrug izvora: Dominantni interesi, propituje kako dominantne institucije i interesi – država, političke stranke, vojska – pokušavaju upravljati i manipulirati vijestima u korist postizanja svojih ciljeva. To je pitanje već odavno pod povećalom učenjaka kritičke medijske komunikacije i rezultiralo je utjecajnim idejama 'hijerarhije vjerodostojnosti', privilegiranog 'pristupa elita' i 'primarnim oblikovanjem'. Poglavlje, 'Dobar dan za zaboravljanje loših vijesti?: novinari, izvori i ambalažiranje politike' Boba Franklina, preispituje važnu arenu političke komunikacije usredotočujući se na komunikacijske strategije britanskih stranaka i pokušaje upravljanja informacijama na nacionalnoj i lokalnim razinama. Rasprava se temelji na priznanju činjenice da mediji danas postaju integralni, čak nužni dio političke komunikacije. Politika, prema Franklinu, postaje 'ambalažirana'. Političke stranke i političari sve više pokušavaju uspostaviti nekakvu kontrolu nad svojim predstavljanjem u medijima, iako istodobno priznaju da mediji rade prema drugačijem sustavu prioriteta i logike. Na osnovu nedavnog istraživanja, Franklin potvrđuje svoju općenitu tezu o 'ambalažiranju' politike i istodobno ističe važne razlike i složenosti koje karakteriziraju nacionalna i lokalna međudjelovanja medija i političkih stranaka. Na nacionalnoj razini, analiza odnosa laburističke vlade s novinarima otkriva dominaciju izvora, dok analiza odnosa između novinara i stranaka na lokalnoj razini otkriva dominaciju lokalnih medija i novinara.
Poglavlje, 'Novinarstvo pod paljbom: izvještavanje o ratu i međunarodnim krizama' Philipa Taylora, preispituje povijesne i natjecateljske interese koji karakteriziraju novinarstvo, vojsku i vladu u ratnim vremenima i teškim međunarodnim krizama. Javno znanje o stranim događajima, uključujući ratove i međunarodne krize, uvelike ovisi o masovnim medijima. Ipak, pita se Taylor, koliko javnost razumije načine na koje mediji međudjeluju sa, i izvještavaju o takvim događajima? Taylor stručno omeđuje mijenjajuće, ponekad teške, odnose između novinara, vlade i vojske na primjerima izvještavanja iz ratova i kriza od Krimskog rata do rata u Golfskom zaljevu, ratova u Bosni i na Kosovu te 'rata protiv terorizma' koji je uslijedio nakon događaja od 11. rujna 2001. Ovo poglavlje istražuje suprotstavljene logike medija i države, i strategije upravljanja informacijama kroz povijest, otkrivajući promjene povezane s različitim ratovima i međunarodnim krizama.
'Model političkog natjecanja' Gadija Wolfsfelda, opisuje njegov utjecajni model analize političkih sukoba i medija te pokušava prepoznati ključne čimbenike političke budućnosti koji određuju medijsku reprezentaciju sukoba. Izvještavanje o sukobima, primjećuje autor, je daleko od linearnog ili konstantnog, ne podnoseći materijalne prednosti dominantnih skupina. Ponekad se, tvrdi Wolfsfeld, čini kao da se medijska arena koristi za velikodušne spektakle u kojima službena lica ponosno pokazuju svoje najbolje kostime i oružja; u drugim prilikama ta arena postaje mjestom žestokih natjecanja u kojima izazivači i autoriteti razrješavaju situacije brutalnim borbama; a pak u nekim trećim prilikama ta arena postaje kazalište u kojem se prikazuju tragične predstave s moralnom tematikom poput velikih nevolja potlačenih, i potrebom za društvenim promjenama. Cilj je Wolfsfeldova rada objasniti kako i kada mediji igraju te različite uloge u političkim sukobima, na osnovu razumijevanja danih političkih, društvenih i situacijskih čimbenika. Poglavlje tako omogućuje razmatranje politički nijansiranih i povijesno suprotstavljenih gledišta elita te izazivača, na pristup vijestima.
Djelokrug izvora: Izazivači, usredotočuje se na raspon različitih skupina i interesa koji zauzimaju promjenjive položaje u društvenoj strukturi ali su formalno svi izvan dominantnih državnih i vladinih organizacija. Poglavlje 'Nevladine udruge i mediji' Davida Deacona prebacuje empirijski fokus s prethodnih triju poglavlja i bavi se nizom organizacija i interesa koji su često zanemareni u literaturi o medijskoj komunikaciji te raspravlja o moći odnosa medija i izvora. Komparativno i detaljno proučavajući radnička udruženja, dobrotvorne/ karitativne organizacije i kvazi autonomne nevladine organizacije (quangose), Deacon nudi iznijansiranu empirijsku i teorijsku analizu načina na koji izvori međudjeluju s medijima i što utječe na ishod tih interakcija. Deaconovo poglavlje daje dobrodošlu i autoritativnu diskusiju o tom važnom i do nedavno, relativno neistraženom području međudjelovanja medija i izvora.
'Ekološki aktivizam i mediji' autorice Alison Anderson također propituje neslužbene izvore u kontekstu rasprave o ekološki orijentiranim skupinama pritisaka i ekološkim aktivistima, koji su jedna od najuspješnijih 'izazivačkih' skupina u suvremenom društvu. Na osnovu detaljnog empirijskog istraživanja i studije, Anderson piše : o različitim strategijama izvora potaknutim skupinama pritisaka i aktivistima; o njihovom neprijateljstvu spram mainstream medija; o upotrebi alternativnih kanala komunikacije uključujući i internetske cyber aktiviste. Uz pomoć empirijskih primjera prikupljenih u Velikoj Britaniji i drugdje, rasprava analizira složenosti koje djeluju na način kojim različite skupine za zaštitu okoliša i aktivisti pokušavaju osigurati medijsko predstavljanje, i razloge njihova eventualnog prestavljanja.
Dio pod nazivom Medijatizirano predstavljanje i sudjelovanje nosi dva poglavlja koja istražuju kako kulturalni oblici televizijskih žutih vijesti, i 'dogovorne arhitekture' televizijskog novinarstva, uvjetuju i posreduju medijski pristup, predstavljanje i sudjelovanje. 'Tabloidizirana televizija i kultura vijesti: pristup i predstavljanje' Johna Langera, također propituje ne-elitni pristup vijestima i medijsko predstavljanje. On tumači kako su 'obični ljudi' oslikani u žutim televizijskim vijestima u uvjetima karakterističnih apela i upotrebi formula za vijest/priču – bilo za tragediju, katastrofu ili iznimne događaje. Ovi tipovi vijesti/ priča, prečesto se odbacuju kao 'nedovoljno vrijedni' sa stajališta demokratskih modela vijesti zamišljenih isključivo po uvjetima informativnosti i oblikovanja javnog mišljenja. Langer tvrdi da oni nude važan uvid u prirodu i apele žutih vijesti i njihovu vezu sa svakodnevnom kulturom. Ta rasprava, dakle, ispituje medijske pristupe i predstavljanja kroz kulturalno tumačenje tabloidizirane televizije i pomaže objasniti konvencije tog popularnog oblika vijesti i načina na koji on oblikuje i simbolički postavlja pristupanje vijestima.
Poglavlje 'TV novinarstvo i prosuđujuća demokracija: posredovanje komunikacijske akcije' Simona Cottlea, propituje kako konvencionalna arhitektura televizijskog novinarstva oblikuje i uvjetuje javne nastupe i 'susrete' pristupajućih glasova. Primjerima novinskog portretiranja važnih pitanja 'društva rizika' i prosvjeda uperenih protiv Svjetske trgovinske organizacije (WTO), i programa s aktualnostima o 11. rujnu 2001. i njegovom političkom nastavku, autor ukazuje na to da oblici televizijskog novinarstva mogu diskurzivno ograničiti i olakšati javno objašnjavanje i dijaloško djelovanje suprotstavljenih političkih gledišta i kulturalnih izgleda za razvoj. Cottle tvrdi da oblici vijesti i programa s aktualnim vijestima potencijalno daju neprocjenjive resurse za osluškujuću i promatrajuću publiku i stoga mogu biti promatrani kao ključno sredstvo produljivanja procesa 'demokratskog produbljivanja' i 'prosuđujuće demokracije' – procesa koji danas zaslužuju priznanje medijskih učenjaka.
Svi dijelovi knjige zajedno daju temelj za mnogostruko razumijevanje složenosti interakcija medija i izvora, strategija odnosa s javnošću, i oblika medijskog predstavljanja i sudjelovanja. Istraživanje medijskih izvora sačinjava bogato područje proučavanja i utemeljuje zabrinutost glede: uspona 'promocijskog društva' i uloge medija u odnosima s javnošću; pitanja kako i zašto su strategije PR organizacija uperene na današnje medije, od različitog područja izvora i sa kojim diskurzivnim učincima; pitanja obrazaca pristupa vijestima, oblika kulturalnog predstavljanja i budućnosti javnih nastupa te susreta odigranih unutar i kroz medije. Baveći se svakom od ovih tema, možemo razviti osjećaj za relativnu moć medija i medijskih izvora te njihovog doprinosa sjaju i glamuru suprotstavljenih interesa i identiteta koji danas traže javno priznaje, legitimitet i potporu putem medija.